Olovni vojnik – general Mladić!

0
755

„Biti vojnik, to je veličanstveno. Najveći čin u svim vojskama je – vojnik. To je nešto najsvetije. Ja se ponosim, ne što sam general, već što sam vojnik“

general Ratko Mladić

Za većinu Srba bolji nego što je i bio, za sve ostale gori nego je iko mogao i biti!

Rat je definitivno obilježio njegov život. Bio je najtraženija osoba na planeti poslije teroriste Osame Bin Ladena. Kao dječak sanjao je da bude učitelj, poslije toga ljekar, a postao je sasvim nešto drugo. Vojnik. Titov oficir. Izuzetan pitomac i starješina. Natprosječno inteligentan. Neustrašiv i neumoljiv. Vojskovođa koji je svoju vojsku vodio u prvim redovima borbene linije. Branilac nacionalnih interesa. Za jedne heroj, za druge zločinac, ali definitivno, i za jedne i za druge, nesumnjivo, ličnost koja će ispisati istoriju.

U kući čestite srpske porodice Neđe i Stane Mladić, u ofanzivi drugog svjetskog rata, 12. marta 1943. godine, rodilo se zdravo muško dijete. Niko nije mogao ni sanjati da će se za novorođeno čedo Neđe i Stane Mladić, povijeno u pelene, ni po čemu se, u početku, ne razlikujući od ostalh, čuti nadaleko. Glas o Ratku Mladiću raširiće se planetarno široko, mnogo dalje od rodnih Božanovića i od Kalinovika, gorštačkog mjestašceta, dobrih i čestitih ljudi, u Jugoistočnoj Bosni. Još kao dvogodišnje dijete Ratko je ostao bez oca. Partizana Neđu ubile su Pavelićeve ustaše. Ni dan danas se ne zna gdje počivaju zemni ostaci Ratkovog oca. Pored Ratka, Neđo i Stana izrodili su još dvoje djece Milivoja (1944) i Milicu (1940).

Rijeka života mlađanog Ratka odvela je daleko od rodnog mjesta. Nakon završetka osnovne škole Ratko se preseljava u Beograd gdje upisuje Vojnoindustrijsku školu u Zemunu. Da će uniforma obilježiti njegov životni put ispostavilo se šezdesetih godina. Godine 1961. dvadesetog oktobra Ratko se upisuje na Vojnu akademiju. Čak ni on nije odolio komunističkoj ideologiji, 1964. godine pridružuje se savezu Komunista Jugoslavije. Septembar 27. 1965. ozvaničio je početak vojnog puta, ratka Mladića, srpskog Mihaila Kutuzova. Tog dana polaže vojnu zakletvu i aktivno stupa u uniformisanu službu, ni sam ne sluteći, vjerovatno, dokle će njegova vojnička čizma da zgazi. Prvi dani Mladićeve vojničke karijere započinju u Skopju, u Makedoniji. U činu potporučnika komandovao je 89. pješadijskim pukom. Kako su godine prolazile tako su se redali i vojni činovi na prsima Ratkovim. Čin poručnika dobija 1967. godine, kapetan postaje tri godine poslije, 1970. godine. U činu majora, 1977. godine, prelazi u Kumanovo, službujući u trećoj armijskoj oblasti, gdje postaje i komandant prvog pješadijskog bataljona 89. pješadijske brigade. Udostojen je činom potpukovnika na katolički Božić, 25. decembra 1980. godine. Šest godina kasnije odlikovan je činom pukovnika.

Turbulentna dešavanja u Jugoslovenskom, još uvijek tada, homogenom društvu devedesetih godina, Mladića su zatekla na službi pomoćnika komadanta Prištinskog korpusa na Kosovu i Metohiji. Ubrzo po njegovom imenovanju na ovu funkciju, dolazi do borbenih dejstava između dijela JNA i hrvatskih paravojnih snaga. Mladića vojne vlasti tada premještaju u Knin gdje komaduje devetim korpusom Jugoslovenske narodne armije.

Početkom oktobra 1991. godine, pukovnik Ratko Mladić, unaprijeđen je u čin general majora, da bi u aprilu 1992. godine bio unaprijeđen u čin general pukovnika.

Započeli su ratni sukobi. Akcija raspada Jugoslavije krenula je po planu onih koji su rat i zagovarali. Drugog maja 1992. godine, Alijini bojovnici, opkolili su i izveli seriju napada na kasarne Jugoslovenske narodne armije. General Mladić, 9. maja 1992. godine, od strane vojnog rukovodstva postavlja se na dužnost načelnika štaba i zamjenika komandanta druge armijske oblasti JNA sa sjedištem u Sarajevu, a sutra dan, desetog maja, postaje komadant armijske oblasti.

Na veliki pravoslavni praznik kada Srpska Crkva i vjerni narod obilježavaju uspomenu na velikog ugonika Božije svetog Vasilija Ostroškog, 12. maja 1992. godine, Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, osniva Vojsku Republike Srpske. Na dužnost načelnika Glavnog generalštaba postavlja se general potpukovnik Ratko Mladić.

U ratnom dosijeu generala Mladića ispisane su mnoge stranice vojnih operacija i bitaka koje je rukovodio i u kojima je pobjedu izvojevao. Jedno od mnogobrojnih bojnih polja, ispostaviće se, zapečatilo je generalovu sudbinu. Srebrenica. O njoj mnogi govore, ali će istorija tek progovoriti.

Iako je uvijek bio na prvoj liniji fronta, ne mareći čak ni za sopstveni život, skoro pa uvijek svojom čizmom je gazio ispred svojih vojnika, silom prilika došlo je vrijeme da se i on, neustrašivi general lavljeg srca, povuče i ustukne. Raznim pritiscima, unutrašnjim i spoljašnjim, general se, po završetku rata morao skloniti sa javne scene, ostavljajući istoriji na slobodu da ispisuje njegov vojni angažman. U suzama general Mladić, na kraju rata, pred oficirima, vojnicima, srpskim narodom u Vlasenici, održao je istorijski govor. Slivale su se suze niz lice čak i njemu u kome nikada straha nije bilo, njemu koji je uvijek imao riječi utjehe i ohrabrenja za sve.

„Opstali smo! Iako je na nas ovoliko malo koliko nas je bilo nasrnulo skoro pola Međunarodne zajednice. Narode, vojsko, za našu sudbinu Srpsku možemo biti odgovorni samo mi. I dok nas ima branićemo i odbranićemo naše grobove i naša ognjišta.“

U suzama generala potekla je sva gorčina, muka i bol koju je kao pravi oficir, hrabro i junački, trpio. Muku i bol u duši, ne tako rijetko, generalu su zadavali i buntovni Srbi, zarad ovih ili onih interesa. Ali, u cilju očuvanja bratskog mira tokom ratnih sukoba nikada nije to ispoljavao. Po prirodi jak i neustrašiv general se morao povući, ne samo sa bojne već i sa javne scene.

Ukazom tadašnjeg predsjednika Republike Srpske Biljane Plavšić, general Ratko, 8. novembra 1996. godine, smijenjen je sa dužnosti komandanta Glavnog štaba.

Po samo njima znanim principima pravde i pravičnosti, u julu mjesecu 1995. godine, Haški tribunal izdao je nalog za hapšenje Ratka Mladića. Nakon pada Slobodana Miloševića 2000. godine, Mladić se definitivno povlači sa scene i nikome nije poznato gdje se nalazi. Sve do 2011. godine na prostoru Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, domaće i međunarodne vojne i policijske snage vršile su pretrse, na mnogobrojnim lokacijama, sa namjerom da uhapse, tada, najtraženijeg haškog optuženika.

Maja 26. 2011. godine, kao bomba, u domaćim i svjetskim medijima odjeknula je vijest o pronalasku i hapšenju Ratka Mladića. Pun ushićenja vijest o hapšenju svijetu je objavio tadaši predsjednik Srbije, Boris Tadić. Do tada mirno mjesto, sjeverozapadno od Beograda, Lazarevo, postalo je centar domaćih i svjetskih interesovanja. U trošnoj omanjoj kućici, u ranim jutarnjim satima nađen je onaj kog su godinama tražili. Vijest o hapšenju generala Mladića, bar u redovima Srpskog naroda, bio je pravi šok. Ali, još veći šok javnost je doživjela njegovim prvim slikama u javnosti nakon dugo godina. Nekadašnja gromada, stameni oficir i neustrašivi general, pretvorio se u oronulog, jedva pokretnog, bolesnog starca. Iako teško bolestan i skoro pa nepokretan, u sebi je očuvao oficisku čast i dostojanstvo.

Prema svjedočenjima onih koji su bili na tajnom zadatku hapšenja, iako naoružan, general Mladić nije pružao nikakav otpor, već je samo spokojno kazao „Ja sam onaj koga tražite. Ja sam general Mladić“.

Ubrzo nakon objavljivanja vijesti o hapšenju Mladića organizovani su masovni protesti podrške. Uzalud. Ratko Mladić, iako bolestan, prebačen je u zidine haškog tribunala. Nakon dugogodišnjeg „ispiranja pravde“ general Mladić je 22. novembra 2017. godine osuđen da smrt dočeka u nekom od svjetskih zatvora. Prvostepenom presudom osuđen je na doživotni zatvor. Iako teškog zdravstvenog stanja, general Ratko Mladić ni do dana današnjeg nije izgubio oficirsku čast i dostojanstvo generala. Čak i u Hagu, pred srpskim sudilištem, dostojanstveno je branio svoj Srpski narod ne uzmičući ni milimetra pred najezdom nepravde, manipulacije i laži Haške inkvizicije.

Da, on je general Ratko Mladić o kome nam mnogo pričaju, jedni sa mržnjom drugi sa ljubavlju, ali ipak pričaju. Istorija će tek da progovori.

Autor: Vladimir Vasić

Коментари

Please enter your comment!
Please enter your name here